Riječ put podsjeća me na nešto što ima svoj početak i kraj, na cilj do kojeg putujući trebam stići, no, posebno me podsjeća na životni put koji s odrastanjem trebam izabrati. Kao maleno dijete razmišljala sam kao dijete, koje je neraskidivo povezano i ovisno o svojim roditeljima, bratu i sestri. S njima sam se uvijek osjećala sigurno. Sve što mi je bilo potrebno nastojali su mi osigurati. Osjećala sam uvijek njihovu ljubav i zaštitu. Svoje rano djetinjstvo provela sam živeći obiteljski život i putujući s njima rame uz rame, ruku pod ruku zaštićena od mnogih problema s kojima su se brojna djeca mojih godina, nažalost, morala susresti. Lijepo je imati oca, majku, brata, sestru. Lijepo je odrastati u obitelji.
Sada sam u životnoj dobi, kada se osjećam poput ptičeta, koje se sprema poletjeti iz gnijezda. Želim raširiti krila i vinuti se nebu u visine, letjeti iznad šuma i rascvjetalih livada, ali ja još uvijek ne umijem letjeti sama. Bojim se. Nesigurna sam, no, znatiželja i želja za letom i visinama tjeraju me naprijed. Majčine i očeve riječi ohrabrenja, bratov i sestrin osmijeh i njihovo povjerenje u mene i riječi: „Vjeruj u sebe, ti to možeš!“, znače mi neizmjerno puno. Preda mnom se otvaraju brojni putovi, kojima bih mogla krenuti. Sad već nazirem raskrižje i postajem svjesna kako ću konačno trebati sama odlučiti kojim putem krenuti dalje. Dolazi vrijeme promjena, srednje škole, studija, napuštanja obiteljske sigurnosti i vrijeme osamostaljenja. Živim u svijetu u kojem nas od najranije dobi svakodnevno i previše bombardiraju samo pričama o bogatstvu, moći, sjaju, slavi, ratovima, razrušenim obiteljima. Bogatstvo, sjaj, slava i moć postaju glavna mjerila naše vrijednosti. Već sada gledamo tko od nas ima bolji mobitel, čiji otac ima bolje vozilo i kuću, koju marku odjeće nosimo ne shvaćajući kako u silnoj želji za svim tim gubimo jednostavnost, radost, sreću i mir. Često se tako u naše odnose neprimjetno uvlači ljubomora i zavist, koji zagađuju naša još mlada i malena srca. Na obitelj, ljubav, požrtvovnost, solidarnost sve se više gleda kao na nešto zastarjelo. Na svakom koraku nam se nudi stavljanje sebe i svojih prava u prvi plan, a Boga i druge ljude, pa čak i najbliže, sve manje primjećujemo. Iskrenosti, ljubavi, povjerenja, spremnosti na žrtvu kao da je svakim danom sve manje. Ne razumijem, zašto to mora biti tako? Zašto ne bismo izabrali put mira, ljubavi, istinske slobode od svih navezanosti, put solidarnosti i dubinske slobode duha i duše? Već sada vidim kako moje srce puno toga želi i voli i bit će, uistinu, teško odlučiti se kojim putom sutra krenuti, no, jedno sigurno znam, koji god put izabrala, želim vjerovati u dobro, misliti dobro, govoriti dobro i činiti dobro. Želim izabrati put na koji se sve manje mladića i djevojaka odlučuje krenuti, put na kojem će sa mnom moći koračati moj Bog i svi oni ljudi koji mi u životu nešto znače. Želim graditi mostove s Bogom i među ljudima. Unijeti u njih iskrenost, ljubav, povjerenje, predanje, razumijevanje i međusobno uvažavanje. Htjela bih život u svojoj obitelji, gradu i cijelom svijetu učiniti još ljepšim. Želim oči, koje će u čovjeku moći gledati ono što on jest, ono pozitivno u njemu, a ne samo ono što ima i njegove nedostatke. Želim oči, koje će biti sposobne zapažati, diviti se i uživati u ljepotama, koje nam je sam Stvoritelj u ljubavi darovao. Ja želim izabrati život!
Ma kojim putom krenula, nastojat ću graditi dobre i iskrene odnose s Bogom, ljudima i prirodom. Put na kojem će sa mnom moći koračati Bog, prijatelji i plemeniti ljudi uvijek je pravi!
Ivana Gelo, IX. b