Livno. Livno grad. Moj rodni kraj. Vidim ga drugačije od slučajnih prolaznika, posjetitelja i odbjeglih sugrađana. Vidim ga na ljepši, bolji, zapravo, draži način. Osjećam u srcu sunčani livanjski kraj.
Oivičen planinskim kružnim vijencem, kao djevojačke i momačke ruke svezane i uvezane u krug u kojem plešu i pjevaju najljepše pjesme o svome kraju. Usidrilo se brdašce, baš brdašce, Bašajkovac, tik uz izlazak sunca. Sunce proviri i gleda u daljinu, puca zrakama sunca daleko na sve strane. Moj grad se budi i strpljivo čeka uhvatiti sjajnu zlatnu zraku. Kad ju uhvati, sunce se rasplamsa i razdani se cijeli livanjski kraj.
Nema plavljeg neba i svjetlijeg sunca. Osjeti ga svaka travka, cvijet se uspravi, a vrba češlja svoje guste, zelene kose. Vodoskok Dumana se strmo spušta, biseri, pljuska i otiče u našu Bistricu koja krivuda, pozdravlja šetače i opušta se te nastavlja svoj put. Pridružuje se spletu zelenih riječnih zraka. Prozirna je i čista poput livanjske duše i bistra poput livanjskog razuma.
A Livanjsko polje? Ravno i prostrano s rijetkim stadima ovaca, traktorima koji su zamijenili konje i kombajnima koji su zamijenili marljive kosce. Iznad njega rijetke, velike ptice te vrapci, prepelice i golubovi sa zadovoljstvom lete u slobodi. Plove livanjskim plavetnilom sretno pjevušeći.
A livanjski ljudi? Što bi Livno bilo bez ljudi šetača? Grad ne bi mirisao, ne bi disao, ne bi prštio od sreće i radosti. Grlim svoje Livno, moj ponos, objema rukama i nikad ga neću ispustiti.
Jelena Pavić, 8.c
OŠ Ivana Gorana Kovačića Livno
Foto: Fotke by Teica